Srce Bukovice - Povijest Benkovca

Povijest šireg prostora grada Benkovca prati se od vremena prodora rimske civilizacije u sjevernu Dalmaciju, tj. oko početka prvog tisućljeća. Na tom su prostoru prije snažnijeg utjecaja rimske civilizacije živjeli Liburni, pomorski narod koji je stoljećima kontrolirao plovidbu uz istočnu obalu Jadrana, koji je nastanjivao jadransko otočje i sjeverno jadransko priobalje, a svoj je najveći kopneni posjed imao upravo na prostoru sjeverne Dalmacije. Na rijeci Krki Liburni su graničili s Delmatima, na Velebitu s ličkim Japodima, a na Učki s istarskim Histrima. U tjesniji doticaj s rimskom civilizacijom Liburni su uključeni kao saveznici Cezara u rimskom građanskom ratu, našavši se na strani pobjednika. Rimljani na tom prostoru osnivaju svoju koloniju Jader (današnji Zadar) dok druga liburnska naselja i dalje nastanjuju domoroci, osobito u široj okolici Benkovca, Nedinum (Nadin), Corinium (Karin),Varvariju (Bribir) te Aseriju (Podgrađe) u neposrednoj blizini Benkovca.

Asseria, pogled sa sjeverozapada
(novija istraživanja)

Nadin, Aserija i Bribir nalazili su se na cesti koja je povezivala Jader sa Salonom(Solin) preko Skardone (Skradin). Navedena su naselja smještena na dobro branjenim uzvisinama, opasana snažnim zidinama od velikih kamenih blokova vrlo imperesivna izgleda. Gradine u Podgrađu i Bribiru djelomično su očišćene i istražene. Tu su pronađeni dijelovi urbane strukture, primjerice forum u Podgrađu, stambena arhitektura na Bribiru. Stečena su saznanja o lokalnim kultovima u kojima prednjače ženska božanstva, primjerice Latra u okolici Nadina. Od četvrtog stoljeća poslije Krista u te prostore prodire kršćanstvo, a od petog stoljeća kršćanstvo postaje jedinom službenom religijom cijelog Rimskog Carstva.

To se ogleda u gradnji prvih kršćanskih bogomolja. U široj okolici Benkovca poznato je nekoliko položaja s ruševinama najranijih crkava od kojih se trenutačno istražuje ona na župskom groblju u Lepurima, a upravo je započelo i istraživanje ruševina tzv. Sv. Nediljice kod Korlata. U širem prostoru istražene su ranokršćanske crkve u Bičini kod Polače, u Galovcu kod Nadina i u Pridrazi. Sve su one locirane uz važne prometnice toga doba kroz Ravne kotare. Tijekom 5. 6. i 7. stoljeća cijeli su prostor zahvatili nemiri u kojima se postupno gasio život rimske civilizacije, a na povijesnu je pozornicu stupio novi živalj u seobama na tlo Rimskog Carstva. Kada je u 7. stoljeću pod pritiskom Avara i Slavena pala Salona kao središte rimske provincije Dalmacije, nastupile su posve nove okolnosti na ovom prostoru. Neki su stari gradovi preživjeli invazije, primjerice Jader, ali je u njegovu zaleđu nastanjen novi slavenski poganski živalj, pa tu zamire život kršćanskih zajednica. Okolnosti su se bitno izmijenile na početku 9. stoljeća, kada je novi car zapada Karlo Veliki odlučio Bizantu preoteti Jadran. S njegovom vojnom akcijom stiže novi, vojnički organiziran slavenski živalj Hrvati, koji kao vazali franačkog cara preuzimaju upravljanje Dalmacijom i tu se trajno naseljavaju. Kao podanici kršćanskog cara prihvaćaju kršćanstvo i organiziraju svoju prvu državnu zajednicu pod vodstvom kneza. Upravo u prostoru sjeverne Dalmacije ustanovljuju svoja ključna vojna (Knin) i crkvena središta (Nin, Biograd). Benkovački se prostor našao u središtu "svetog" prostora Hrvata, na pola puta između Knina i Nina, odnosno Biograda, na cesti koja se u dokumentima naziva Velika cesta, a koja je dijelom paralelna suvremenoj vezi između Benkovca i Knina

Benkovac je u prostoru gdje su se susretale četiri hrvatske županije, Novljanska (Novigrad) sa sjevera, Sidraška (Biograd) sa zapada, Bribirska s juga i Karinska sa sjeveroistoka. Nije pouzdano utvrđeno kojoj bi od njih položaj današnjeg Benkovca pripadao, najvjerojatnije Karinskoj u koju su bila uključena nedaleka srednjovjekovna sela u današnjoj KuliAtlagića. Sa stvaranjem čvršće državne organizacije jača proces kristijanizacije, te se obnavljaju stari crkveni objekti i izgrađuju novi. Izgrađuju ih osobno hrvatski vladari, njihovi župani ili pak franački misionari koji pomažu učvršćivanju kršćanstva u mladoj hrvatskoj kneževini.

PERUŠIĆ, ruševine utvrde iz
XV. st.

Obnavlja se i proširuje crkva sv. Martina u današnjim Lepurima, gradi se crkva u Šopotu, zatim jedna u Kuli Atlagića, dvije u blizini Kašića kod Islama. Sve su to objekti 9. stoljeća u kojima su pronađeni dijelovi natpisa uklesanih u kamenu koji svjedoče o njihovim graditeljima u 9. stoljeću. Tako se u Šopotu spominje Branimir kao knez Hrvata, u Lepurima opat Teudebert i ulomak s Branimirovim imenom (...mir dux).
Na širem prostoru Ravnih kotara žive Hrvati podijeljeni u rodovske zajednice (dvanaest plemena) koji se u povijesnim izvorima spominju prvi put 1102. godine kada izabiru za kralja Arpadovića Kolomana. Njihov sporazum i susret s novim kraljem odigrao se najvjerojatnije kod crkve sv. Martina u Lepurima ili pak u Podgrađu kako se to u najnovije vrijeme tumači zbog velikog broja Kolomanovih novčića (preko 2000) pronađenih u 19. stoljeću u Lepurima. Nakon tog sporazuma Koloman je okrunjen za hrvatskog kralja u Biogradu, a članovi spomenutih hrvatskih rodova postaju njegovi vitezovi i zauzimaju poseban položaj u hrvatskom srednjovjekovnom društvu.

Franjevački samostan
u Karinu
XV.st.

Posebno se svojim imanjima na tom prostoru ističu Šubići sa središtem u Bribiru, Ostrovici i širokom okolnom prostoru, zatim Karinjani (Korlat, Kula Atlagića), Jamometi (Podlug), Mogorovići (između Smilčića i Islama), Gusići (kod Biljana i Smilčića) itd. Upravo u benkovačkom prostoru održavaju svoje godišnje sabore o Velikoj Gospi u srednjovjekovnim Podbrižanima, (danas Šopot), a u Podgrađu imaju svoje sudbeno sjedište. Ti su položaji naime na spomenutoj Velikoj cesti i točno su na pola puta između najznačajnih udaljenih hrvatskih središta, Knina i Nina, odakle stižu često najugledniji sudionici.

Zato je srednjovjekovni život uz tu cestu vrlo intenzivan i posijan srednjovjekovnim crkvicama od kojih ćemo neke nabrojiti, zajedno sa srednjovjekovnim nazivima sela, počevši od sjevera: Učitelja Vas kod Zelenog hrasta imala je dvije crkve Sv. Jurja, Tršćane i Kačina Gorica (Islam Grčki) Sv. Mihovila, Sv. Mariju i Sv. Petra, Režane Sv. Vida, Paprečane (kod Kašiča) Sv. Jakova, a Kašić Sv. Tomu, Čerinci (kod Smilčića) Sv. Kuzmu i Damjana, Trnovo (Smilčić), Sv. Mihovila, Draginići (Biljane Gornje) Sv. Jurja i danas sačuvanu, Praskvić (kod Korlata) Sv. Marije, Korlat Sv. Jeronima, Tihlić (Kula Atlagića) Sv. Mateja, a to je današnja pravoslavna crkva Sv. Nikole u Kuli Atlagića, Bojište (Kula Atlagića) Sv. Petra, Buković Sv. Vida (današnja pravoslavna crkva u Benkovcu je na njezinom mjestu sagrađena) itd.
Od 1409. godine kada je Venecija kupila od Ladislava Napuljskog prava na Zadar, Nin, Vranu i Novigrad našla se u benkovačkom kraju granica između Mletačke republike i Hrvatske. Granica je tekla linijom Nadin Biljani Gornji koji su ostali na mletačkoj strani, a Korlat i Kličevica bila su naselja na hrvatskoj strani. Zato se grade utvrde Korlat, Kličevica i dalje Polača prema mletačkoj granici na prvoj liniji, a ponešto iza njih Benković i Perušić. Te dvije posljednje nose nazive prema hrvatskim velikašima koji su ih gradili i koristili. Izgradnjom utvrde započinje i povijest samog grada Benkovca na kraju 15. stoljeća. Utvrda koja je dobro sačuvana i obnovljena sa svojim zidom i kulama tipična je fortifikacija toga doba, a nadzire promet na spomenitoj Velikoj cesti.

Ubrzo međutim započinje period velikih turskih osvajanja pa od 16. stoljeća cijeli benkovački prostor dolazi pod upravu Osmanlijskog Carstva. Turci osvajaju i dio prostora pod mletačkom upravom i utvrđuju se na samoj granici u Zemuniku i u Učitelja Vasi gdje grade utvrdu Sed Islam (danas Islam)
U Kandijskom ratu koji je započeo 1645. godine mletačka vojska preuzima dijelove Ravnih kotara, a u Morejskom ratu 1688. osvaja i Knin. Time završava razdoblje turske dominacije, a cijeli se benkovački prostor našao u okviru mletačke Dalmacije.

crkva sv. Ivana u Medviđi
XIII. st.

Kaštel "Benković"
XV. st.

Mlečani su u ratovima protiv Turaka uvelike koristili kršćanske prebjege iz udaljenijih prostora Osmanlijskog Carstva i naseljavali ih u Dalmaciji na terene koje su napustili starosjedioci, čakavci, u doba turskih nadiranja i turske vladavine. To je vrijeme velikih migracija u kojem se na taj prostor naseljava novo stanovništvo, uglavnom štokavci. Prema religijskoj pripadnosti dijele se na katolike (Hrvate) i pravoslavce (Srbe), što ostavlja traga u

novoj toponimiji, primjerice Islam Latinski (katolički) i Islam Grčki (pravoslavni). Među jednima i drugima ima puno Vlaha, ili kako ih mletački izvori nazivaju Morlaka, iz čega nastaje suvremeni, donekle pogrdni naziv na Kotarce i Bukovčane, Vlaji.
U vrijeme turske dominacije stradale su jednim dijelom kršćanske građevine, no dobar ih je broj preživio zajedno sa svojim korisnicima. Tamo gdje su naseljeni pripadnici pravoslavne vjere vlasti su im prepustile stare srednjovjekovne crkvice katolika, kao što je to slučaj u Kolarini, Bukoviću, Kuli Atlagića, Biljanima Gornjim, Miranjima, Ceranjima itd. Suživot dviju religijskih zajednica tijekom 17, 18. pa dijelom i 19. stoljeća mogao bi se ocijeniti reliativno mirnim uza sve trzavice i nesporazume koji katkad nisu izostajali. Veće se napetosti počinju osjećati od kraja 19. stoljeća, a kulminirat će u 20. stoljeću. One su svakako povezane s procesom elaboriranja ideja o nacionalnim državama.
Kada je na ruševinama Austrijske Monarhije poslije Prvog svjetskog rata stvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca, a nešto kasnije i Kraljevina Jugoslavija Karađorđevića, hegemonijski koncept bio je u cijelosti na djelu s vodećom ulogom Srba unutar nove zajednice. Njihov je udjel u državnom aparatu rastao (vojska, policija, sudstvo itd.) pa su i napetosti na relaciji Srbi Hrvati postajale sve izrazitije. Seosko srpsko stanovništvo iz okolice sve više naseljava gradiće kao što je to slučaj s Kninom i Benkovcem u kojima je još krajem 19. stoljeća prevladavao hrvatski živalj. Naprotiv nakon Drugog svjetskog rata upravo ti gradići počinju biti središta rastućeg srpskog nacionalizma i otpora težnji za hrvatskom neodvisnosti. O toj tragičnoj povijesti 20. stoljeća i sukobima naroda i religija na ovim prostorima ne može se ništa suvislo kazati u tri rečenice. Benkovački je prostor i u Domovinskom ratu teško postradao jer je godinama bio pod okupacijom. Stradali su ljudi, stoka, sela, crkve... Minirane su sve katoličke crkve na benkovačkom prostoru, a mnoge su se od njih bile održale u razdoblju vladavine inovjernih Muslimana tijekom 16. i 17. stoljeća. Zaista strašna spoznaja o ponašanju pojedinih skupina na kraju 20. stoljeća.