Kruševo, drevni grad Clambetae, najveće je naselje u sklopu Grada Obrovca, koje se sa svojih šest zaseoka proteže od ušća Zrmanje i Novigradskog mora do Karina i Karinskog mora, preko Orljaka i Bravara do Zelengrada i Bilišana, katastarski gledano, sve do autobusnog kolodvora u Obrovcu. Iako svaki zaselak ima svoju draž ima također i svoju specifičnost i niti jedan mještanin ne bi poželio drugi dio Kruševa osim onog gdje je rođen i odrastao.

Međutim, došljaci, furešti i  ini bi se prije okrenuli Ribnici, prije svega radi mora, a jedan dio njih koji osim mora  preferira i dodatne izazove ili pastoralne ugođaje ili su jednostavno željni opuštanja i odmora od užurbanih ritmova svakodnevnice svakako će se odlučiti za Otišinu.

Vjeran obiteljskoj tradiciji

Malo težačko mjesto, koje još čuva svoje nasljeđe i izvorni izgled zbijenih kamenih kuća, kojeg ne štedi ni silovita bura sa Velebita ni hirovita južina s mora. Tradicionalno ovčarstvo i kozarstvo ugasilo se Domovinskim ratom, a na ognjišta se vratio pretežno stariji živalj koji se danas bavi  poljoprivrednom proizvodnjom, uglavnom za vlastite potrebe.

Jedan od rijetkih, ako ne i jedini u Otišini koji je ostao vjeran obiteljskoj tradiciji u ovčarstvu je Joso Marijan Karamarko.

Rođen 1950. g., otac petero djece (dva sina i tri kćeri) ne samo da je on ostao, nego je uspio i sinove zadržati na gospodarstvu.

Primjeran uzgajivač dalmatinske pramenke danas ima stado od 260 ovaca, koje je uz masline i maslinovo ulje čini osnovni izvor primanja i egzistencije obiteljskog gospodarstva. U veoma solidnom i prostranom ovčarniku trenutno je 140 janjadi, različitog uzrasta i tjelesne težine, dok ih je četrdesetak već otišlo na tržište. Posebno je iznenadila tišina u objektu, niti oni najmlađi se nisu oglasili jer obično pri dolasku u objekt janjad se počne glasiti.

Osobitost otiške janjetine

- A, zašto janjad mekeće, traži jesti, a majke na ispaši i jasle prazne, ali ovi su siti i napiti, pojašnjava Marijan dok ih pokušava približiti foto objektivu.

 Previše ih je i neprekidno se premještaju, a ujedno znatiželjno i ljupko gledaju. Tek je polovina ožujka i do polovine travnja svi će završiti na tržištu. Problema s prodajom Marijan nema, tko jednom kuša njegovu janjad nikad ne zaboravlja doživljaj organoleptičkih čari. A, u čemu je osobitost te janjetine? U načinu pašarenja, ishrani, njezi i ljubavi s kojom im prilazimo, kaže Marijan  dok prilazimo stadu ovaca na obližnjem krškom pašnjaku. Prvi, lijepi i topli marčanski dan još se više proljepšao prizorom.

Bijele kao snijeg, bjelje od kamena po kojem spretno i graciozno koračaju, a opet stopljene s njim i kamenje s njima i ma kako se činilo oporo i grubo, ono za njih u svako doba ima po koju sačuvanu biljčicu, ako ne svježu, ono bar suhu. A, tamo iza brda smaragdna je ljepotica koja brza prema moru i upravo k tome dijelu mirno i dostojanstveno uputilo se stado. Prati ga Marijanova supruga Ika (1960.), a s njom su i četiri psa, no i bez njih stado ovaca bi sve jednako napravilo.

- Ipak smo sigurniji kada su psi sa stadom, bez obzira što ovdje nemamo šteta od vuka, a 4 - godišnji tornjak Lisko i križanac Đo toliko su privrženi stadu da ga ne napuštaju dan noć bez obzira je li netko od nas sa stadom, kaže Ika dok spretno izbjegava fotografiranje. - Ako mi imamo nekakav posao gdje smo svi angažirani psi ostaju sami sa stadom i sigurni smo da će ga sačuvati bilo od predatora ili od nepozvanih posjetitelja kaže Marijan.

Vrlo brzo prekrasni ožujski dan pružio je još jedan nezaboravan prizor koji bi samo poželjeti mogli, a to je trenutak kada su ovce sišle niz brdo do mora, najvećeg pojila ovaca na svitu. E, upravo to pojilo čini čuda, daje onu  osobitost koju ima Karamarkova janjetina. Ne na samom ušću, već malo južnije kada se pomiješaju dvije vode, slatka i slana nema boljeg pića za ovce: - Ma šta pića to postaje hrana, kaže Marijan.

Kada pak dođu ljetne žege i omorine ovce se sele u Velebit, a tamo umjesto slatkasto slanog koktela imaju u izobilju jezerski napitak, hladovinu ispod drveća i stijena, a uvijek se nađe i dobre i sočne ispaše. Stoga, ne čudi da se ovce Karamarkovih janje dva puta godišnje i da  janjad sa tri mjeseca starosti postiže težinu od cca 22 kg , te da ima randman klanja 59, 40 %. Interesantno je da je tu kvalitetu više prepoznalo tržište Šibensko-kninske i Splitske županije nego domaće. To je po onoj, što ti je pred očima ne vidiš, kaže Marijan pa dodaje:

Smirenje u masliniku

 - Unatoč svim pogodnostima i uspješnoj proizvodnji trenutačno se suočavam s najvećim problemom od kada se bavim ovčarstvom, a što je najgore ako se taj problem ne riješi biti će upitno i moje ovčarstvo i opstanak mojeg gospodarstva.

Naime, nastavlja Marijan, radi se o uzurpaciji krških pašnjaka od 200 000 metara četvornih u vlasništvu države, počevši od Ušća Zrmanje prema sjeveroistočnom dijelu  Otišine, području na kojem se vjekovima pašarilo i na kojem je do Domovinskog rata bilo najmanje 50 - ak stada, što ovaca, što koza.

- Unatoč tome što smo svi, oko 50 - ak obitelji naselja  prosvjedovali protiv uzurpacije i raspolaganja zemljišta u nama nepoznate namjene, a posebice što potencijalni korisnici istog iznalaze načine kako bi dokazali „vlasništvo„ na kršu ne nailazimo na razumijevanje i podršku onih struktura za koje mislimo da bi mogli i trebali biti ne samo na našoj strani već na strani zaštite državnog vlasništva, objašnjava vidno uzrujan, inače vrlo smiren Karamarko.

Karamarkovima ne preostaje ništa osim čekanja razvijanja događanja, a ukoliko se dogodi neželjeno, umjesto povećanja obujma proizvodnje ugasit će se i posljednje gospodarstvo ovčarske proizvodnje u Otišini.

 Da bi se ponovno smirio Marijan je prezentirao svoj mladi maslinik koji je podigao prije 5 godina, ali je s osobitim žarom pričao o masliniku koji je podigao još njegov otac, upravo one godine kada se on rodio. Nakon rata obitelj ga je revitalizirala i danas svako stablo donosi 300 kg maslina.