»Ne dam svoje dijete, ne dam...«!

U zaselku Šašićima u Erveniku, nedaleko od Knina, pripadnici tzv. »krajinske milicije« zvjerski su 18. siječnja 1992. pobili četveročlanu obitelj Čengić: 39-godišnjeg oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Damir Travica i Slobodan Kovačević pucali su u njih iz strojnica, zapalili ih u njihovoj obiteljskoj kući, a ranjenu majku, koja je pokušala pobjeći iz plamena noseći u naručju mrtvoga mlađeg sina, Kovačević je zaklao u dvorištu.

Vlado Čengić pokazuje mjesto gdje su zločinci zaklali bratovljevu žženu

A hrvatske žrtve, koje i tako u razmjerima »velike« politike nitko ništa ne pita, trebale su... s ushićenjem promatrati nasmiješena lica najviših hrvatskih dužnosnika dok su slušali britanskog ministra za Europu Denisa MacShana tijekom njegova posjeta Hrvatskoj, koji je samouvjereno (iako su primjerenije riječi - bahato i licemjerno) isticao potrebu izručenja svih osumnjičenih sudu pravde!

»Vjerovao je u poštenje, pravdu i istinu« »S imenovanjem za župnika u Benkovcu g. 1980. dobio sam doista prostrano područje, veličine gotovo 30x50 km, na kojemu sam se pastoralno skrbio i za dvanaest hrvatskih katoličkih obitelji u Erveniku. Među obiteljima Ivanković, Pajić, Đukalović i Čengić osobno sam dobro poznavao i obitelj Drage Čengića, njegovu suprugu Nevenku i malodobne sinove Slobodana i Gorana. Vjenčao sam ih u seoskoj crkvi sv. Mihaela, krstio djecu, viđao ih na nedjeljnim misama, posjećivao ih u obiteljskoj kući. Moram reći da je Drago, kao i cijela grana Čengića, bio nadasve vrijedan, strpljiv, čak bih rekao samozatajan. Vjerovao je u poštenje, pravdu i istinu, potpuno se posvetivši obitelji, ženi i djeci, imanju, poslu i izgradnji obiteljske kuće. No, slutio sam da će se dogoditi zlo, iako je teško bilo predvidjeti njegove razmjere, jer su već početkom g. 1990. do mene dolazile vijesti o zastrašivanju Hrvata na tome području, uništavanju njihove imovine, otvorenim prijetnjama i sl. Osim toga, kada sam iz Benkovca odlazio u Ervenik na nedjeljne mise i pri tome morao prolaziti kroz desetak barikada postavljenih u svim srpskim selima, crne su me slutnje sve više obuzimale kao i bojazan za tamošnji malobrojni hrvatski puk, koji je bio u potpunom okruženju. Ubojstvo Dragine obitelji nije, nažalost, bio jedini zločin na mojem nekadašnjem području jer posjedujem podatke i o brojnim drugim ubijenim Hrvatima iz Benkovca, Jogodnje Donje, Perušića Benkovačkog, Podluga, Nadina, Polače, Korlata, Dobropoljaca, Pristega, Smilčića, Rodaljica, Medviđe, Bruške, Lišana Ostrovičkih, Lepura, Bulića, Lisičića, Vukšića i Šopota. Sve to upućuje da je bila riječ o srpskom sustavnom i smišljenom ’čišćenju’ tih prostora od Hrvata.«

Hrvatska je javnost nedavno s prilično gorčine primila odluku engleskih vlasti da ponovno odgodi izručenje Milana Španovića iz sela Dragotina kod Gline, uhićenog u lipnju 2006. u engleskom gradiću Suttonu. On je, kao što je poznato, u Hrvatskoj svojedobno osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog u kolovozu 1991. u selima glinskoga kraja Maji i Svračici.

Engleska - raj za srpske zločince?

Zanimljivo je, svakako i znakovito, da su Španoviću tamošnje vlasti odobrile g. 2000. najprije četverogodišnji boravak, a g. 2004. i neograničeni boravak unatoč međunarodnoj tjeralici i nalogu za njegovo uhićenje, pa je on s obitelji mirno živio, ni manje ni više, nego u državnome stanu koji su mu engleske vlasti dodijelile u mjestu Carshalton u okrugu Surrey. Vjerojatno mu se nikada ništa i ne bi dogodilo da nije uhićen zbog sitne krađe u jednome supermarketu. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali je u međuvremenu čak i pušten na uvjetnu slobodu. A hrvatske žrtve, koje i tako u razmjerima »velike« politike nitko ništa ne pita, trebale su, iste godine kada je Španoviću odobren stalni boravak u Engleskoj, s ushićenjem promatrati nasmiješena lica najviših hrvatskih dužnosnika dok su slušali britanskog ministra za Europu Denisa MacShana tijekom njegova posjeta Hrvatskoj, koji je samouvjereno (iako su primjerenije riječi - bahato i licemjerno) isticao potrebu izručenja svih osumnjičenih sudu pravde! Jer nije Španović jedini srpski osumnjičenik za počinjene zločine nad Hrvatima koji je našao utočište u toj zemlji - uzoru demokracije. U Engleskoj je, naime, još g. 2002. uhićen i Damir Travica, osumnjičen i u odsutnosti osuđen na 15 godina zatvora da je 18. siječnja 1992. sudjelovao u stravičnom ubojstvu četveročlane obitelji Čengić u zaselku Šašićima u Erveniku, nedaleko od Knina: 39-godišnjeg oca Drage, 31-godišnje majke Nevenke i njihovo dvoje malodobne djece: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Dakle, već dobrano teče peta godina kako engleske vlasti odbijaju izručiti osobu, koja nije čak ni njihov državljanin, osuđenu za najgnusniji zločin! Neka se stoga nitko ne začudi ako hrvatska sirotinja od Gline do Bukovice, usprkos osmjesima domaćih i britanskih političara, pomisli da je Engleska raj za srpske zločince!

»Ćipe, uteći će ti..., eto ti je dolje!«

A Čengići su - djed Josip i baka Mara, s obiteljima svojih sinova Drage, Ivana i Vlade - živjeli u Erveniku s ostalim malobrojnim hrvatskim obiteljima svakidašnjicu: običnu, težačku, s poteškoćama i sitnim radostima, punu planova i pritajenih želja, u miru i slozi sa susjedima, uz koze, svinje, krave, kokoši, čak i konje, domaći sir, pršut i crno vino. Potomci Čengića, djeca u sve tri mlade obitelji, razveseljavali su djedovo i bakino srce jer su im bila jamstvo da se pradjedovska ognjišta ugasiti neće. Srednji sin Ivan Čengić, danas uposlenik u zagrebačkome ZET-u, prisjeća se kako je otac Josip, radišan i uvijek spreman pomoći svakome, često znao susjedi, majci Damira Travice, odvesti gnoj na polje, kupiti od nje vino, učiniti bilo kakvu sitnu uslugu kada bi ga ona za to zamolila. I sam je jednom prigodom, kaže Ivan, Damiru (kojega je osobno poznavao i puno puta bio s njime) posudio benzin za automobil jer je najbliža benzinska crpka bila tek u Kistanjima. I upravo je taj, Damir Travica, sin pokojnog Drage, rođen 1957, dovikivao u mraku 18. siječnja 1992. drugom erveničkom Srbinu, Slobodanu Kovačeviću (zvanom Ćipa), sinu Laze, rođenom 1967, iz svega glasa: »Ćipe, uteći će ti kuja, eto ti je dolje!« Slobodan je, naime, zatekao nedaleko obiteljske kuće, koja je već bila u plamenu, 31-godišnju Nevenku Čengić u lokvi krvi, ranjenu s nekoliko hitaca ispaljenih iz njihovih strojnica, kako u naručju stišće već mrtvog, prostrijeljenog mlađeg sina 4-godišnjeg Gorana. »Ne dam svoje dijete, ne dam...!« - stenjala je izbezumljena majka, dok joj je Slobodan grubo istrgnuo dijete i odvukao je u obiteljsko dvorište. »Lijevom sam joj rukom držao kosu, a desnom vukao nož u visine jabučice«, izjavio je nešto kasnije Slobodan Kovačević pred istražnim sucem tzv. Republike Srpske Krajine, čiji je sudski zapisnik s ostalom dokumentacijom zaplijenjen nakon »Oluje«. U njemu su Travica i Kovačević priznali i u detalje opisali zločin nad susjedima, četveročlanom obitelji Čengić.

Četnikovanje uz »Riblju čorbu«

Slobodan, tadašnji vojni obveznik u 2. brigadi Teritorijalne obrane tzv. Republike Srpske Krajine, kobne je noći uzeo strojnicu, dvije ručne bombe i nož ručne izrade, a Damir nekoliko kutija eksploziva, pištolj, kratku lovačku pušku i zolju. Obukli su tamnu maskirnu odoru jer su se u njoj bolje osjećali i da ih se ne prepozna, kako su to doslovce izjavili, s namjerom da konačno protjeraju sve Hrvate. To su ervenički Srbi već davno prije odlučili na sastancima u Damirovoj gostionici »Taverna« u središtu sela, u kojoj se četnikovalo i uz nastup beogradskog rok-sastava »Riblja čorba«. Usput im se pridružio i Nebojša Travica, sin Stevana, rođen 1964, a do zaselka su išli kroz vinograde i preko livada da ne budu zamijećeni. Kad su pokucali na vrata kuće, otvorio im je sam Drago, kojega je Slobodan odgurnuo u kuhinju i odmah izrešetao mecima. Nevenka je sjedila na stolici držeći u krilu mlađeg Gorana, a stariji sin, 11-godišnji Slobodan, sjedio je na kauču. Tada je, prema Kovačevićevu kazivanju, Damir Travica ustrijelio najprije Slobodana a potom zapucao i prema Nevenki i djetetu. Vjerujući da je »posao« završen, zapalili su sobu i cijelu kuću, u kojoj su izgorjeli Drago i stariji Slobodan. No, ranjena je Nevenka uspjela s mrtvim Goranom pobjeći iz plamena, ali ne dovoljno daleko.

Podaci karte ©2009 Tele Atlas - Uvjeti uporabe Karta Satelit Hibrid

Rasistički stav prema Srbima?!

Te su večeri zločinci zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina, te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijeg sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Ivan Čengić sa suprugom i dvoje male djece napustio je Ervenik još u srpnju 1991. a Vlado trinaest dana prije ubojstva bratove obitelji. Ivan se bez ikakve pomoći, krenuvši od nule, uspio skrasiti u Zagrebu a Vlado je sa starim i skrhanim roditeljima u Kninu, trenutno bez posla. Povremeno odlaze na erveničko groblje i samo oni znaju kako im je ispred grobnice na kojoj su im tako poznata lica. Ono što se i moglo očekivati, dogodilo se: »krajinski sud« je bio obična farsa jer su se ubojice ubrzo našli na slobodi. Slobodan je, prema nekim obavijestima, u Beogradu a u Damirovu se obranu uključio i »Veritas« Save Štrpca. Odvjetnik Julian Knowles je rekao dvojici sudaca engleskoga Vrhovnog suda, koji je odlučivao u izručenju Damira Travice hrvatskim vlastima, kako njegov klijent nije imao pošteno suđenje zbog neprijateljstva i rasističkog stava prema Srbima koje je postojalo na području gdje mu se sudilo.