Zločin nad Čengićima zgrozio je i kninske vlasti

Vlado Čengić, čijeg su brata, nevjestu i dvoje djece prije 25 godina u Erveniku ubili susjedi srpske nacionalnosti, govori o detaljima zločina, čiji su počinitelji na slobodi i žive u Srbiji.
Drago Čengić (39), njegova supruga Nevenka (31) te sinovi Slobodan (11) i Goran (4) zvjerski su ubijeni 18. siječnja 1992. u vlastitom domu u Erveniku, selu između Benkovca i Knina. Okrutni zločin koji je zgrozio čak i četničke vlasti u Kninu počinili su njihovi susjedi srpske nacionalnosti: Damir Travica, Slobodan Kovačević zvani Ćipe i Nebojša Travica zvani Nebesilo.

– Teško je uvijek, a najteže ovih dana kad je obljetnica – kaže Vlado Čengić, brat ubijenog Drage koji je, unatoč tome što rane nikad nisu zacijeljele, pristao ispričati mučne detalje zločina kojim su se kukavice, koje nisu prezale prerezati vrat četverogodišnjem djetetu, hvalisale po selu. S obzirom na to da su ubojstva priznali, opisali i potpisali, poznati su svi detalji monstruoznog zločina zbog kojega je u zatvoru bio jedino Damir Travica.

– U siječnju 1992. godine od 12 obitelji hrvatske nacionalnosti u Erveniku su ostale samo tri, ostali su pobjegli. Moj brat Drago bio je human čovjek koji bi svakome pomogao i možda se baš zato naivno nadao kako će se situacija riješiti na mirni način, dok su susjedi Srbi postavljali balvane i palili hrvatske kuće i staje zajedno sa stokom – započinje priču Vlado koji je, kao i treći brat Ivan, u to vrijeme bio u Zagrebu.

Okidač za zločin bila je pogibija trojice pobunjenih erveničkih Srba koji su upali u zasjedu kad su pljačkali okupirano hrvatsko selo Rupe.

Skovali krvavi plan

– Nakon pokopa njih 20-ak održalo je sastanak u kafiću Taverna. Dogovoreno je da se iste noći pobiju svi preostali Hrvati u Erveniku, a za akciju su se javila tri dragovoljca. Damir i Nebojša Travica te Slobodan Kovačević otišli su u posebnu prostoriju gdje su skovali krvavi plan. Kuća Drage Čengića bila je najbliža i odlučili su krenuti od nje – zastaje Vlado jer slijedi najstrašniji scenarij kojeg čovjek može zamisliti.

Naoružani i pijani, oko sedam sati uvečer, upali su u kuću, nogom odvalivši vrata. U dnevnom boravku bio je Drago sa Slobodanom. Rafalom iz automatske puške pokosio ih je Slobodan Kovačević. Damir Travica imao je skraćenu lovačku pušku, uletio je u kuhinju u kojoj je bila Nevenka s Goranom u naručju i pucao. Međutim, nije ih ubio pa je odlučio stvar riješiti nožem, a za to vrijeme je Damir Travica već zapalio kuću.

– Iako je bila teško ranjena s ranjenim Goranom u naručju Nevenka se izvukla vani i pokušala se skriti iza zida. Ali, zlotvori su čuli njezino jecanje, vratili se i Ćipe ju je primio za kosu, izvukao i zaklao je skupa s Goranom, što je sam detaljno opisao. Nebesilu je rekao da ni pas ne smije ostati živ i on je pucao u psa – priča Vlado mučne detalje koje su ispričali zločinci.

Nastavili su svoj krvavi pir po selu. Došli su do kuće Đakulovića, zasuli su je bombama i zapalili staju u kojoj su žive izgorjele krave, bikovi i ostala stoka. Srećom, tročlana obitelj ranije je pobjegla. Nastavili su dalje, želeći ubiti i Dragine roditelje – Josipa i Mariju, koji su na sreću tu hladnu, siječanjsku noć odlučili provesti izvan kuće, u šumi, ogrnuti dekama. To im je spasilo živote.

Kad je svanulo, zabrinuta majka Marija krenula je do Dragine kuće. Kada je ušla u nagorjelu kuću i vidjela kosti, nije prepoznala sina Dragu ni unuka Slobodana, čija su tijela potpuno izgorjela. No, sve joj je bilo jasno kada je u dvorištu vidjela unakaženo beživotno tijelo nevjeste Nevenke i četverogodišnjeg Gorana.

– Nije marila za vlastitu sigurnost. Otišla je u centar sela, plakala i pitala ljude što se dogodilo. Bježali su od nje kao da ima kugu – priča Vlado.

Međutim, svi su već sve znali i netko se usudio i o svemu obavijestio Knin pa je došla milicija tzv. Krajine i mrtvozornik koji je pokupio tijela. Marija i Josip ostali su u selu do pokopa, koji je također bio mučan. Pogrebnu povorku u kojoj su bili samo njih dvoje i pogrebnici, ervenički Srbi zaustavili su balvanima! Međutim, komunalni radnici su im pomogli ukloniti prepreke i mučki ubijena obitelj je pokopana. S obzirom na to da su se zločinci svojim pothvatom hvalili po selu, srpske vlasti provele su istragu i pritvorili ih.

Nisu izdane tjeralice

– Njih su trojica bila u rezervnom sastavu JNA koja se još otvoreno nije stavila u službu velikosrpskih agresora pa se povela istraga. Zatvorili su ih u Kninu, oni su sve priznali i potpisali. Ti su dokumenti nakon Oluje otkriveni pa tako i znamo što se događalo te noći za koju, osim krvnika, živih svjedoka nema. Međutim, ljudi iz Ervenika, ali i drugi u Kninu, digli su se na noge i bunili se zašto su takvi borci koji su Ervenik očistili od ustaša, u zatvoru. JNA ih je zato prebacila u Banju Luku. Tamo su bili zatvoreni do 1995. kada ih puštaju te trojka bježi u Srbiju – govori Vlado.



U međuvremenu, na Županijskom sudu u Šibeniku za ubojstvo, mučenje i progon Hrvata iz Ervenika osuđeno je 30 pripadnika paravojnih jedinica tzv. Krajine. Po 15 godina zatvora dobili su ubojice obitelji Čengić, ali kaznu je odslužio jedino Damir Travica, kojega su nam predale vlasti Velike Britanije. Ostali su u Srbiji.

– Boli me što hrvatske vlasti, odnosno MUP, uopće nisu izdale tjeralicu za ubojicama obitelji mog brata Drage iako su pravomoćno osuđeni – kaže Drago kojemu je teško pri duši i zbog odnosa današnjih lokalnih vlasti u Općini Ervenik. Spomenik pred kućom u kojoj se odigrao zločin podiglo je Ministarstvo branitelja, a Općina Ervenik, koja je u rukama SDSS-a, odbija financirati čak i hrvatsku zastavu koju treba periodično mijenjati zbog vjetra i kiše – tvrdi Vlado Čengić te dodaje:

– Žrtva obitelji moga brata nije bila besmislena jer su mediji svoj posao tada odradili dobro. Za zločin se doznalo i njihovo ubojstvo je na žalost pomoglo da svijetu bude jasno što se u okupiranim dijelovima Hrvatske događa. Međutim, ne smijemo dopustiti da padnu u zaborav, a čini mi se da se to događa. Želio bih da Dragina kuća, u kojoj je ubijena nevina obitelj, postane spomen-dom, odnosno muzej. U Općini Ervenik za to ne žele niti čuti, ali nadam se pomoći iz Benkovca i Knina, ali i hrvatska Vlada.

Piše: Vecernji List