PUKOVNIK HV Gotovini: ETO TI BUDUĆNOSTI O KOJOJ SI GOVORIO MOJ GENERALE GOTOVINA…

Svaki pravi vojnik zna prepoznati trenutak kada je siguran u poraz, a svaki mudar vojnik će se povući i pregrupirati. To je naposljetku i logično, svakome razumljivo, a vojnu taktiku, ili logiku, svugdje možete primjeniti i svugdje pali, pod uvjetom da želite napraviti dobar posao. A tu leži i dio razloga za potrebom vladajucih da odmakne branitelje od važnijih funkcija u društvu jer bez nas je lakše “rasturiti” državu...

Zar je moguće da je dobar branitelj samo onaj branitelj koji se odluči za stranku ili šutnju?

Prije svega, ispričavam se onim malobrojnim zainteresiranim braniteljima koji su pratili i podržavali ono što sam do sada pisao i pokušavao analizirati, jer je prošlo podosta vremena od moga zadnjeg napisanog i na Braniteljskom portalu objavljenog članka.

U ta dva mjeseca dogodilo se puno toga, ali ono što mi najteže pada je vlastiti osjećaj i spoznaja poraza. J**i ga, valjda se i to jednom moralo dogoditi, a možda je i vrijeme za jednog pedesetogodišnjaka, nestranačkog idealistu, „objesiti kopačke o klin“ i „vratiti se“ kako sebi, tako i obitelji i prijateljima. Ne smatram da sam radio „sizifov posao“ jer je on odradjivao kaznu, a koja je usput, sama po sebi prilično banalan posao, a ja sam primao nagrade za svoje trude. Nisu to nagrade kakove primaju Tomic, Bujanec ili Dežulović i dr., niti one koje uživaju Djakić ili Medved i Krstičević i ostali, ali dopustite da imam „drugačije“ kriterije za nagrade. I ne radi se niti o tome da sam možda ogorčeni „starac“. Jednostavno smatram da sam TRENUTNO, naglašavam TRENUTNO, poražen. Ne ja, već moj svjetonazor! A moj svjetonazor je, u nedostatku boljeg izraza, konzervativan, a to bi po “novim” liberalima bilo “desno”. A “novi” liberali su “lijevo”. Sredina ne postoji. I svatko tko se tako predstavlja vara i sebe i druge, a da bi to dokazali odgovorite sebi na neka pitanja kao što su; što mislite o vjeri, Domovinskom ratu, rodnoj ideologiji, bivšoj državi, potrebi tehnologije u današnjem obliku, braku, školskom sustavu, Marku Perkovicu-Thompsonu ili Oluji. Sredina ne postoji, ona je floskula i služi zavaravanju naivnih birača. Sve u svemu, po mom skromnom mišljenju, “desnica” kao konzervativna snaga, gubi bitku protiv modernog vremena u kojem neoliberalizam i lijeva politička opcija uspijeva nametati nakaradni svjetonazor i to kroz sustave kao što su školstvo, mediji ili civilno društvo i to preko pojedinaca koji su korumpirani, neinteligentni, bahati i neodgojeni.

Čitava civilizacija boluje od istih bolesti i globalističko-tehnokratski sustav koji nam nameću, a to svatko već vidi, vodi nas u nekom smjeru u kojemu ne bismo smjeli putovati. Hrvatska, za razliku od mnogih drugih zemalja, ima još i tu nesreću da je iz Domovinskog rata preostalo previše onih koji je vide samo u kontekstu srušene “prekrasne” bivše države i nikada je neće prihvatiti kao drustvo koje treba graditi. Oni bi je najradije srušili i vratili nas u staro, njima ugodno vrijeme. I te svoje stavove sve glasnije artikuliraju, od kojih su neki već i dio opće kulture main stream-a. A imamo i previše onih kojima do ničeg nije stalo osim do “sisanja” ove države na tisuću različitih načina. Nasuprot tome imamo šutnju autoriteta koji se ne žele miješati u ništa iz puno različitih razloga, a meni osobno više nisu dovoljni njihovi razlozi da bih ih “pustio na miru”. Previše tužnih sudbina imamo u Hrvatskoj ovih dana da bi mi bilo više bitno čije osjećajčiće ću povrijediti.

Svaki pravi vojnik zna prepoznati trenutak kada je siguran u poraz, a svaki mudar vojnik će se povući i pregrupirati. To je naposljetku i logično, svakome razumljivo, a vojnu taktiku, ili logiku, svugdje možete primjeniti i svugdje pali, pod uvjetom da želite napraviti dobar posao. A tu leži i dio razloga za potrebom vladajucih da odmakne branitelje od važnijih funkcija u društvu jer bez nas je lakše “rasturiti” državu.

Ovo oko taktike i strategije znam ja,a to zna i Gotovina, nas jedini živi heroj, tihi tip muškarca za razliku od mene, “lajavca”. To ne razumije dječja pravobraniteljica koja, suočena napokon s realnošću političke zbilje gdje “žanješ” onako kako si i “sijao” tj., politika, a ne stručnost ju je dovela gdje jest i politika će je isto tako odvesti tamo gdje će biti sutra. Za sada je ljuta, a taj osjećaj joj je potaknula neizvijesnost političke sudbine, a ne spoznaja da loše obavlja svoj posao ili činjenica da se krše dječja prava dok je njezin ured “nemoćan”. A eto meni ostaje ljutnja na državnog službenika zaduženog za dobrobit djece koji nije u svom mandatu uspio skinuti PROTUZAKONITO teške torbe osnovnoškolcima, a koje su teške zbog ogromne zarade nakladnika i svih ostalih pljačkaša koji pune džepove na račun sadržaja školske torbe.

Umjesto takove akcije ona je djeci savjetovala bijeg iz države. A moj osobni osjećaj poraza dolazi i od pomisli da malo tko prepoznaje ovaj problem i da onih koji ga vide ali misle kako ga je nemoguće riješiti ima previše, a da ja, koji imam osjećaj da zastupam interese branitelja, a koji su prije svega ostaloga zaštita slabih i nemoćnih od svakog oblika ugroze, moram čekati hoće li se netko od odličnika skupine kojoj pripadam sjetiti tog problema i hoće li se uopće htjeti uplitati.

Ja kao vojnik bio bi najsretniji kada bi tihi tip muškarca i naš jedini živi heroj, Gotovina, rekao sve ovo umjesto mene lajavca jer bi to imalo smisla i možda bi se problem riješio.

Naša djeca, u stoljecu nevjerovatnih mogućnosti, na leđima nose 20, a ponekad i 30% svoje tjelesne mase pa izračunajte koliko bi to bilo za svakoga od nas. Za mene je školska torba pokazatelj koliko je bešćutan i korumpiran sustav u mojoj zemlji i koliko je ljudima usadjen osjećaj “da se ništa ne može promijeniti” pa niti obred jutarnjeg tovarenja svog djeteta preteškim bremenom, uz poljubac i savjet da bude dobro u školi.

Moj doživljaj poraza dolazi i od činjenice da se toliko godina nakon rata pojavi neki lik na main stream -TV kanalu i prije Dnevnika, u udarnom terminu, prodaje priču koja paše neoliberalnom, antifa, milenijalnom svjetonazoru. Dovelo lika koji se proslavio idiotskim stavovima na društvenim mrežama usmjerenima ka nama ratnicima na TV, kao Tomica u SD i sad će jos ući u lektiru, a ja “lajavac” to moram reći umjesto perjanica braniteljske scene u nas. Eto ti budućnosti o kojoj si govorio moj generale Gotovina.

Na isti način, u mom svjetonazoru, ministar branitelja, a u ovom slučaju g.Medved, nije ministar socijalno ugrožene skupine društva koji je zadužen iskamčiti koju Kunu i mijenjati uvijek loše zakone o pravima Hrvatskih branitelja. Niti bi mu trebala biti zadaća držati pod kontrolom sefove udruga, zadruga i sl., a koji opet imaju ulogu držanja pod kontrolom svoje članstvo i tzv. Braniteljsku populaciju, a sve to za račun politikanata koji ispunjaju želje i naputke svjetskih moćnika i likova poput Todorica. Ne, po mom skromnom mišljenju, ministar branitelja bi trebao biti najzaposleniji i oko sebe okupljati stručnjake svih profila koji su istovremeno moralni, skromni i po mogućnosti branitelji istovremeno, koji svojim životima daju primjer duha ‘90-tih, duha branitelja iz tog vremena, duha, nade i želja društva u cjelini. Branitelja ima i medju novinarima, liječnicima, odvjetnicima, arhitektima, ekonomistima, itd., itd.

Nama je potrebna moralna katarza i redefiniranje istinskih vrijednosti prije svega ostalog i ovo nije prvi put da to kažem.

Branitelji su vrijedan resurs u borbi za povratak istinskih vrijednosti u nase živote. Ima branitelja koji nisu isključivo zainteresirani za punjenje vlastitih džepova i koji nisu spremni mijenjati svoja mišljenja i ponašanje dolaskom na funkciju. Nažalost, politikantima ne odgovara takav tip branitelja. Tko to kraj sebe želi nekog idealistu koji želi pošteno raditi svoj posao i koji se ne može kupiti banalnim nagradama?

Svi mi vidimo stravične razmjere pljačke duha i materije u našoj zemlji, a samo nekima je dopušteno govoriti i djelovati, a oni kad govore, obično govore razvodnjene, paušalne gluposti. Gluposti koje su im dopustili govoriti ili ih jednostavno uvjerili u iste. A oni koji bi trebali govoriti i od kojih se očekuje da govore, šute. Tu nešto ne štima i to već duže vrijeme. Povlačim se jer kao vojniku, dragovoljcu DR-a, autoriteti mi više nisu ni ministri niti predsjednici raznih udruga, već pojedinci. Kako meni tako i velikom dijelu drugih branitelja. Časni i pošteni ljudi, skromni i veliki ko kuća. Ljudi koji bi trebali stati ispred nas i gledajući u “njih”, reći, a sad je dosta, uozbiljite se i prionite na posao, a mi ćemo vas nadzirati! Nešto nalik onom videu brifinga kod generala Gotovine gdje je pokazao autoritet prepoznajući problem i glasno ga definirajuci usput jasno tražio odgovornost I djelovanje. Do tada, radije ću setati s djecom dok su još tu, obzirom da se nitko od mojih faca nije javio vezano za stvarno blesavu izjavu osobe kao sto je dječja pravobraniteljica, a koja govori o svoj tuzi naše zbilje, a istovremeno se čini nebitna.

Nadalje, do sada, za mene su političari bili neki ozbiljni stariji ljudi u odijelima koji se, u Hrvatskoj barem, bave prodavanjem priča za ozbiljne novce, uhljebljuju obitelj i prijatelje, ne plaćaju svoje račune, donose nakaradne zakone štetne za gradjane i RH, uzimaju provizije i trguju utjecajem, služe se vječito istim rečenicama koje ne znače ništa, a koriste se svugdje. Ne rade ništa, samo jedu i piju i da bi začinili sve skupa, LAŽU.

A sada? Sada su to moji suvremenici od kojih poznajem priličan broj i koji su se sasvim lijepo uklopili. Stali su ispred njih i nama govore gluposti, tj. “drže nas pod kontrolom”. Imajući to na umu zaključio sam kako snagu moram čuvati za neko drugo vrijeme, vrijeme koje neće biti ugodno, obzirom tko i kako s nama upravlja. Preko 250 000 birokrata u zemlji od 4 000 000 stanovnika!

Ministar branitelja, ako doista želi pokazati da je branitelj prije svega ostaloga, ima puno važnijeg posla od popuštanja pritiscima Glogoškog i Klemma i podjelom novaca iz proračuna ne svim, (čast iznimkama!) ali dobrom dijelu, “podobnim” udrugama i zadrugama. Nešto slično kao kad ljevica daje lovu raznim svojim udrugama, a za ovu priču je nezgodno to što desnica nije prestala financirati ljevičarske ili soroševe projekte. Slijedom toga je moguće i da se pojavi onaj opskurni, nametnuti proizvod milenijskog neoliberalizma, kako se ono zove, ma onaj prije dnevnika?

Branitelji bi napokon morali shvatiti u kakvom je naše društvo stanju, a morali bi napokon shvatiti da se moraju odmaknuti od svih aktualnih politikantskih skupina i da autoriteti koje treba slijediti nisu ovi koji sebe smatraju nedodirljivima. Isto tako bi hrvatski branitelji trebali shvatiti da su silna glasačka mašinerija koja u svakom trenutku može poremetiti trenutne odnose u toj igri. A moj osjećaj “poraza” dolazi od činjenice, kako se sad već ozbiljno šuška o povratku onog, od EU montiranog lika, Milanovića. Ne bih mogao javno djelovati u društvu u kojemu je moguće da takav lik bude premijer po drugi put i da ga opet moram gledati u društvu, opet ga ja spominjem, generala Gotovine u opuštajućoj, prijateljskoj atmosferi.

Zar je moguce da je dobar branitelj samo onaj branitelj koji se odluči za stranku ili sutnju?

Živim u zemlji u kojoj se odgovornost, rad i disciplina očekuje jedino od školske djece dok svi drugi, a počevsi od učitelja i ravnatelja pa sve do premijera i predsjednice, mogu se ponašati kako ih je volja a rijetki trpe posljedice. Obično oni koje je malo više “ponijelo” igranje sa moći kao sto je Sanader ili Vidošević. Ovi ostali balansiraju i “ugradjuju” se u mrežu korupcije i nepotizma koja je sad već preozbiljna i gadljiva, obzirom koliko je vidljiva i koliko se tolerira. A posebno boli sto se tolerira od strane pravosudja.
Nasuprot svega ovoga imamo “kaste” naših sugradjana koji predobro žive od korupcije, a na uštrb zajednice, općeg dobra i razuma, koji ne shvacaju da nas više ne impresioniraju u nabrijanim terencima nego nas sad već ljute.

Bahatost je u Hrvatskoj, nažalost, proporcionalna bogatstvu, a naročito načinu sticanja istog. Obična malogradjanština koja nas košta previše. Potporu njihovom blesavom svjetonazoru uvelike daju mediji i kulturna scena, koji su obični i deformirani ideološki program “novih” liberala i to je konstanta posljednjih godina. Za te kaste branitelji su banalan problem.
Obzirom da ionako pišem dugačke tekstove koje je, priznajem i sam, ponekad dosadno čitati, moram stati, a toliko toga bih još htio reći i pokušati jos i više opravdati svoje stajalište. Mislim da ste shvatili. Ja nisam taj koji može nesto mijenjati, ja mogu mijenjati samo sebe.

Ja i svi moji suborci živimo u budućnosti o kojoj je govorio čovjek koji mi je suzu natjerao na oko kada je, skupa sa svima nama dočekao pravdu. Čvrsto vjerujem, kako i on ima slične osjećaje u grudima kao i svi mi ostali, kada gledamo zbilju oko sebe, a ako ljudi “kao kuće” šute, a što je onda meni i što ja to sebi umišljam? Jedino sto ja mogu osobno je na glas kazati kako ću mozda pogledati film o Gotovini, a možda i neću, radije bih gledao film o pokojnom generalu Matijašu, mom zapovjedniku i prijatelju, koji zasigurno ne bi šutio na sve ovo što se dogadja danas. A danas je vrijeme o kojem je govorio general Gotovina kada je rekao, „…okrenimo se buducnosti..“. Volio bih da mi odgovori, ali tko sam pak ja da bi sjedio s Gotovinom i pričao o politici? Samo znam da oni koji jesu s njime sjedili i razgovarali, rade los posao, a to se vidi.

Eto, život je ispao prekratak i ispalo je da to nije floskula i čovjek od nekih bitaka mora i odustati, pogotovo od onih koje “ne može dobiti”. Život u Hrvatskoj nije iz mene izbio ponos na bitke u kojima jesam bio i koje sam dobio, ma koliko se likovi kao onaj prije Dnevnika i sva klika i mašinerija iza njega trudili, ali me obuzima osjećaj kako pitanje; ”jesmo li se za ovo borili?”, dobiva na značaju i posebno počinje “žuljati” potpitanje; “…  jesu li naši prijatelji za ovo ginuli?”

Činiti dobro i pozitivno razmišljati i dalje ima smisla, ali ću to ograničiti na ljude oko sebe, a to je možda i učinkovitije od borbe za koju mi svi govore, kako je uzaludna, iako ja znam da nije. Eto ti budućnosti o kojoj si govorio moj generale Gotovina. Svima želim svaku sreću i neka vas svih dobri Bog čuva!

Piše/Pukovnik  – Željko Petko – Braniteljski portal