Vukovi ti ne daju živit!

Tradicija stočarstva, međutim, teško će se održati je, težak pastirski posao otežavaju vukovi, a mladi ljudi - kaže nam Ante Genda, neće se pomiriti s borbom za opstanak do kraja života — Najbliži je kruh u Benkovcu, eto kako se ovdi živi, jada se Marija Lukić
Cesta od Benkovca prema Medviđi i Zelengradu kroz Brušku u kišno jutro djeluje uspavljujuće, jednolično, bez znakova života i povratak nekada brojnih obitelji na svoja ognjišta. Tek poneki crveni krov, uz većinom urušene kamene kuće ukazuju kako je nemili život medviđanski na kamenu, od šake zemlje i hrastovih šumaraka. I kada već postaje upitno ima li tu ikoga živog, nailazimo na pastira Antu Gendu, čiji korak ne odaje breme godine na pognutim plećima.

Čovik protiv vuka

— Kako ne, ima nas ovdi pedesetak, šezdeset u Medviđi. Bilo je prije na dvadeset sedam mista u selu Hrvata, tek na sedam Srba. Ali, da ti, sinovče, pravo kažem ’ko bi se ovdi i vratija. Nemo’š mladu čeljad dovest, težak je tu život. Ipak, meni i jedini — govori nam did Ante, milijući mješanca Medu za kojeg tvrdi da je sve ovčarske škole prošao.
Živi Genda od koza i ovaca kojih je na škrtim medviđanskim pašnjacima stotinu i pedeset. Želeći nam ih pokazati, onako na kupu, na raštrkane, uz nekoliko uzvika, udaranja štapom i nezaobilaznu Medinu pomoć, za nepunih pet minuta stado se stislo uz svoga čuvara.
— Triba njih razumit, pa će i one tebe. Ja sam se rodija među blagom, nema s njima problema, ali ima s vukovima. Otimlju, ne daju ti živit’. Kolju, napadaju po tri, čet’r u šumi. Čovik i vuk — to ti je borba za opstanak, pa ’ko žešće, napominje Genda i kazuje kako je život od janjadi skroman, težak. Polja se više ne obrađuju iako je nekada na njima blistala pšenica, kukuruz.
Obilazeći usnulu Medviđu, ipak se nailazi na užurbanost u dva kilometra udaljenom, zaseoku Lukići. Tamo su šest žena i četiri muškarca u ukupno šest kućanstava. Ne sjede skrštenih ruku: brinu za koze, svinje, kokoši, i čekaju ogrjev jer dani su sve kraći.
Dočekaje nas Marija Lukić u svome obnovljenom domu. Kaže, u kuću se uselila tek ovoga lipnja, a dotada je živila u kućici koju joj je sin sazidao s prijateljima za dva dana, tek da ne spava pod otvorenim nebom. I prisjeća se Božića 92. kada je s još nekoliko svojih susjeda morala napustiti kuću.

Žarulje u šest kuća Lukića

— Postalo je neizdrživo, otimljali su stoku, uletili, ne daj Bože nikome. Skrivali smo se po kamenjarima i najzad morali otić’ uz pomoć UNPROFOR-a. A kada se vratiš nazad, ono ničega, niti maloga svinjca — govori nam Marija Lukić, odgovarajući na pitanje kako se živi, pomalo s podsmjehom — A kako, kada je prvi pekar u Benkovcu? Dođu naši iz grada pa donesu što triba, a i Caritas isto nešto da.
— Ne može mlado čeljade doć’ovdi živit. Eto, sad imamo struju, ali ni to neće puno prominit. Struja ili ne, ma dobro je da je ima, samo... Tu je malo blaga, triba se za njega brinut, evo baš mi sin govori da su svinje predebele, ali ne mo’š blago gledati gladno — govori baba Marija, spremajući hranu svinjama u maloj čađavici iza kuće. A upravo u njoj provodi se ono malo slobodnog vremena, kada sunce zađe, a hladnoća dopire do kosti.
— Bilo je do rata svega, onaj’ko je imao najmanje, imao je bar pedesetak komada glave stoke, sada brigu brini za ovih nekoliko kokoša što u zadnje vrijeme neće jesti. Pred kraj dana se nas nekoliko skupimo oko vatre, dočekamo vrime za poć’leći, govori Marija Lukić, prisjećujući se odzvanjanja dječjeg smijeha u ovom polunapuštenom kraju.
— Jedina su mi radost unučad, vole doć’kod babe, igraju se s kozama, skaču po kamenjarima. Opuste se od života u gradu. Sad imaju i struju, znaš naučili su na nju — kaže.
Žarulje u šest kuća Lukića napokon su ovih dana, naime zasvijetlile, pa napuštamo kraj u kojem su pored svih teškoća ipak još uvijek najveća nedaća - vukovi. A i sutrašnji dan u Medviđi proteći će u brizi za stoku koja omogućuje, bar još jedno vrijeme, opstanak ljudi na škrtom medviđanskom tlu.