Naoko prizemna pitalica: Ima li sličnosti između
Milanovića i
Vučića?
Kao prvo, ni jedan od njih dvojice jučer nije bio u Kninu. I jedan i
drugi, istina iz ponešto drukčijih motiva, žele ukinuti, poništiti,
izbrisati proslavu najvažnije pobjede hrvatskog naroda. Naš bivši
premijer, zaboga, niste valjda to već smetnuli s uma, lani je dobrih
pola godine izluđivao naciju svojim bijednim planom da se središnja
proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti zauvijek iz Knina preseli
u Zagreb.
Nekoliko učestalih zvižduka na Trgu Ante Starčevića bespovratno je,
naime, uništilo ono malo dobrih vibracija u njegovu mozgu, pa je duboko
potreseni šef SDP-a u svoj projekt zatiranja svakog spomena na trijumf
Hrvata u srcu terorističke pobune, unovačio čak i stvarnog junaka
"Oluje" ministra obrane
Antu Kotromanovića.
Potrošili smo tako na vojni mimohod u Zagrebu 15 milijuna kuna, ali
unatoč silnim pritiscima, predsjednica Republike, u konačnici, nije
pristala biti upokojiteljicom kninske proslave.
Osjetljiva psiha
I tako je premijer Milanović, lani 5. kolovoza, kad je u Kninu 120
tisuća ljudi s ponosom slavilo 20. obljetnicu slobode, gotovo krišom
položio vijenac na Tvrđavu i odjurio iz grada u crnom državnom audiju,
kao da bježi od horda
al' Bagdadija, a ne od heroja pobjede.
Ove godine bivši premijer i samoprozvani rujanski novi premijer nije se
udostojio niti ukazati na Danu pobjede. I ne samo on nego, kao po nekom
tajnom dekretu, nije se pred narodom pojavio gotovo nitko iz partijskog
vrha (došli su su samo lokalni kadrovi, Damatinci
Sabina Glasovac i
Franko Vidović).
Kao da je vojni poraz velikosrpskog projekta nekakva privatna fešta
branitelja, HDZ-a, Glavnog stožera HV-a i predsjednice Republike.
Zahvaljujući televizijskoj slici doznali smo tek da je Milanović položio
stručak cvijeća na groblju na Mirogoju.
Tamo je naš moćnik osjetljive psihe bio valjda potpuno siguran da ga
nitko neće prostrijeliti pogledom, a kamoli izviždati ga. I tako, kako
god okreneš: Milanović je našao zajednički jezik s Vučićem. I
postčetnički premijer želi, naime, zatrti svaki spomen na "Oluju";
razlika je ipak u tome što srbijanski premijer "Oluju" ne bi slavio ni u
Zagrebu ni u Kninu.
I da, nemojmo biti nepošteni, Milanović će uskoro svoje instant
domoljublje, umjesto na Danu pobjede, prakticirati na kolovoskim
izbornim skupovima SDP-a. Tamo će uz dirigentsku palicu šefa SDP-a i uz
koreografiju tri netom kupljena državna barjaka, njegovi sljedbenici
cvrkutati: Hr-va-tska, Hr-vat-ska, Hr-vat-ska...
E, da, u Kninu, osim Milanovića, već po običaju, nije bilo ni
Milorada Pupovca.
Koji, kako vrijeme teče, sve više postaje trbuhozborac Beograda,
svojevrsni veleposlanik Srbije u RH, sve je manje taj profesor
Filozofskog fakulteta vođa srpske manjine u Hrvatskoj. Pupovac je,
dakle, bio u Beogradu, na "velličanstvenom skupu sjećanja na stradale i
prognane Srbe". Toliko vellčanstvenom da Vučić opet samo što Hrvatskoj
nije najavio novu krvavu kupku.
A želi biti premijer?!
"Njihov će križ zauvijek biti iskrivljen i kukast, naš nikad. To nije
politika, to je istrebljenje, to je konačno rješenje, to je zločin..."
Kad to čuješ, osim što ti od bijesa naglo prokuha krv u venama, moraš
zaključiti kako u ovom povijesnom prijeporu uopće nisu problem naši
zločini u "Oluji", ništa se ne bi promijenili ni kada bi mi naše
"zločince" i zločince kaznili s 1000 godina zatvora, problem je što je
za drugu stranu sama "Oluja" zločin, dok je za nas "Oluja" oslobođenje
od zločina.
U svijesti Srbije nema mjesta, nema ni truna spomena na hrvatske žrtve,
nema mjesta elementarnom pitanju kako je taj "goloroki narod", od Like
preko Banije do Korduna, prije vojnog poraza prognao 500 tisuća Hrvata
iz svojih domova, kako je to okupirao trećinu hrvatskih teritorija...
I zato, ako šefu SDP-a nije jasno zašto je on jučer morao biti u Kninu,
valjda će ostatku puka biti jasno zašto taj čovjek nipošto ne bi opet
smio biti premijer Hrvatske.
https://medvidja.com/