Martićevci bez milosti pobili 10 nevinih civila

Današnji dan prije 24 godine ostao je upisan u trajno sjećanje Bruške, u samom srcu krševite Bukovice. Te večeri, 21. prosinca 1991.,  u njihovim domovima, ispred  kućnih pragova u zaseoku  Gornji Marinovići, ničim izazvani pripadnici tzv. "Milicije  SAO Krajine"  u kratkom vremenu su mučki, nadasve brutalno ubili devetoro Marinovića - Krstu (65), Draginju (61), Petra (68), Roka (61), Dušana (35), Dragana (24), Stanu (65), Mandu (64) i Iku (53) te Svetozara Draču (35), dok su Ante Marinović (31) i Jasna Martinović (15) bili teško ranjeni. U godini koja je slijedila smrtno je stradao i Joso Marinović (50).

Raseljena Bruška

- Ničiji život ne smije biti uzalud izgubljen, svi se moramo boriti protiv zaborava i odavati počast nevinim žrtvama. Žitelji Bruške 24 godine mirno ne spavaju, po noći ih bude sjećanja a ogromna većina ih je otišla diljem Lijepe Naše u potrazi za boljim životom i što dalje od mjesta svirepog zločina, kazala je Melanija Marinović, predsjednica mjesnog odbora Bruška.

Stravičnim ubojstvima civila prije 24 godine mještani Bruške su istrgnuti iz svoje zemlje na najsuroviji način. Njihov jedini grijeh je bio što nisu htjeli otići iz svojih domova na okupiranom području i zato su izgubili živote.

- Tužno je i za ne vjerovati je kako se ni nakon 24 godine nisu našli i osudili počinitelji za ovo u Bruškoj i bar neka od zlodjela na benkovačkom području, ubojstva tih ljudi kojima je jedini grijeh bio što su Hrvati, poručila je Melanija.

Počinitelji nekažnjeni

Prije Domovinskog rata u Gornjim Marinovićima boravilo je 76 žitelja. Tada je došao Domovinski rat i Bruška je postala sjedištem zloglasnog četničkog kapetana Dragana i brutalnih ubojstava nedužnih civila. Danas u ovoj raseljenoj, umirućoj luci u kamenom moru Bukovice, 13 kilometara od Benkovca, na obnovljena ognjišta tek se za godišnjeg odmora, vikenda, blagdana i fešte Velike Gospe nakratko vrate raseljeni Marinovići. Sada tu živi tek šestero stalnih žitelja, četvero u obitelji Mile Miće Marinovića, te Anka Marinović i Ante Marinović, svjedok stravičnih ubojstava oca Roka, brata Duška, tetka Petra Marinovića i Svete Drče, koji je tom prigodom teško ranjen.

- Ispričajte me, puna mi je kapa ispitivanja, svjedočenja i novinara. Rane u duši i srcu još su svježe da me bole a ništa se nije doprinijelo da se počinitelje kazni a da naši ubijeni, najmiliji mirno spavaju. Teško mi je govoriti, rekao je  Ante Marinović.

Ostavljeni i zaboravljeni

Srećom, te noći masakra Antina nevjesta Ljilja Marinović, supruga pok. brata Duška, sasvim slučajno je bila u sobi na katu.

- U jednom nevjerojatnom trenutku izgubila sam muža Duška i svekra Roka, ostala udovica s tada dvoje maloljetne djece, Jurom i Sonjom. Do danas sam podstanar, s 853 kune obiteljske invalidnine, bez socijalne pomoći i bez pripomoći u kući. Ostali smo bez najmilijih, na margini i zaboravljeni, bez riješenog stambenog pitanja i opskrbnine na koju smo do prije dvije godine, uz hrvatske branitelje, imali pravo kao civilni invalidi i stradalnici Domovinskog rata, ogorčeno će Ljiljana Marinović.